Stvarno se trudim biti dobar katolik i okrenuti drugi obraz ali sve više izviru one Učiteljeve riječi: Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li je pravo, zašto me udaraš? (Iv 18,23)
Kako se ne naljutiti kada netko uporno izvrće tvoje riječi i pokušava tebe ili nekog tvog ocrniti? U meni vrije bujica ljutnje ali Duh me podsjeća: Srdite se, ali ne griješite! (Efežanima 4,26)
Najviše me emotivno iscrpljuju ranjeni ljudi koji samo čekaju čuti riječ koju će izmanipulirati i okrenuti. Govorim jedno, osoba čuje drugo, sama kod sebe izaziva da se loše osjeća i onda traži krivca za to van sebe.
Doktor Amen, psihijatar u knjizi Liječenje hardwera duše govori da kad mozak krivo radi, što nalazi nesretnih ljudi s nesretnim životnim okolnostima i dokazuju, duša nije dobro. Amen objašnjava da psihološko stanje, duhovnost, emocionalni život ovise o tome i mozak može raditi krivo zbog ozljeda, stresa, loše prehrane, toksina, genetike.
Koliko li je teško ili nemoguće takvoj osobi dokazati da se nije cijeli svijet urotio protiv nje? A tek biti krivo optužen? Ili šutjeti dok do mene dolaze informacije koje su laž i kleveta?
Postoji izlaz iz takvog stanja i zove se opraštanje. Kud bi svijet došao da ne zastanem pred Onim koji me stvorio, zašutim i na kraju dana predam Stvoritelju sve teške osjećaje, rane i meni nerješive životne situacije? Jednom kada se sretnete s manipulatorom i na vlastitoj koži naučite da ljudi mogu pred vama glumiti ljubaznost i dobrotu a kasnije vam zabiju nož u leđa ove su riječi utjeha i škola: Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka. (Jr 17,5)
Za moj mir i slobodu najvažnija mi je savjest i odnos s Bogom. Jasno mi je da ljudi nalaze opravdanja za svoje grešne navike i Boga izobličuju prema svojim vlastitim okrnjenostima. Takvi bi se ljudi suočeni s pravim sobom vjerojatno raspali pa ih je možda i bolje ostaviti uspavanima u svojim iluzijama. Jer oni sami ne žele istinu i ne žele se probuditi. I žele biti žrtva. I traže krivca. Direktna sam i iskrena osoba pa često padnem u zamku da budem mišljenja da su takvi i drugi, da vole i cijene čuti istinu. Okružila sam se ljudima koji će mi je reći i doista prezirem lažnu ljubaznost. Možda je vještina lažno se smješkati nekome koga ne voliš i ne prihvaćaš no ja je nisam savladala. Meni na licu piše sve. Duša me izdaje. Naučila sam prihvatiti sebe i mislim da se cijeli život učimo prihvaćati druge. Neki nisu isti, razvijaju se ili propadaju.
One koji rade na sebi, na svojem mentalnom zdravlju, na duhovnom zdravlju cijenim jer su se bili spremni suočiti sami sa sobom i prošli su neku patnju koju možda i ne znam i ne razumijem. Samo je Bog savršen i od nas se na Zemlji ne očekuje da budemo savršeni. Savršen radnik, savršen roditelj, prijatelj, čovjek. Iako težimo idealima idealan je samo Bog i stvorio nas je nesavršene i takve nas ljubi. Takvi smo da bismo Ga trebali i surađivali s Njime.
Zahvalna sam jer sam bila dovoljno hrabra probuditi se, sagledati svoje mane, priznati svoje pogreške i osloboditi se brige za tuđa mišljenja. Znam i da je ljudima teško potražiti pomoć; za početak si priznati da je uopće trebaju. No nije li daleko tužnije i ružnije ranjavati sve oko sebe i pritom se udaljavati od Stvoritelja? Onog koji je istina, ljubav, ljepota, dobrota – ma sve.
I za kraj, kaj se čita? Knjiga Između neba i zemlje.
PS. Na ljudima koji ne čitaju, to se i vidi.