Večer je. Spremamo se na spavanje. Rita i ja se friziramo i imamo male ženske razgovore. Na moja pitanja kako je u školi i s kim se druži, Rita odgovara: Ni s kim.
Ma nije moguće. Rita je od prvog dana vrtića imala ekipicu i lako stjecala prijateljstva. Dobra je, mudra, poštena i zrelija od nekih odraslih koje znam.
Danas mi ta ista Rita govori da nema prijatelje.
Svaki Samuelov pregled vezan uz ADHD i sve što je tome prethodilo, kod psihologa, logopeda, liječnika uključivao je pitanje: Imaš li prijatelje u školi?
Jer je važan taj osjećaj pripadnosti, voljenosti, prihvaćenosti i poštovanja za psihičko i emotivno zdravlje odraslih a kamo tek djece.
Rita navodi da nema prijatelje jer svi misle da je debela.
Nema smisla biti šokiran. Znamo u kakvom svijetu živimo i kakvi su ljudi i tu nema neke pravde.
Mogu ja kao osoba koja nekad gubi a nekad dobiva bitke s kilama biti svjesna tko sam i koliko vrijedim; iza mene su 3 poroda carskim rezom, 3 spontana, 2 autoimune, godine stresa i borba za bližnjeg. I ne bih to mijenjala za vitak struk.
Ali kako djetetu od osam godina objasniti njezinu vrijednost? Ponavljati da je voljena, dragocjena, predivna, da vrijedi: da je njeno dostojanstvo dao Bog a ne čovjek i tuđa mišljenja.
I plakati s njom. I još poslije sama. Izbaciti to van i raditi novi štit za naša srca. Ali kakva srca? Jer badava ti lijepa jabuka ako je iznutra trula. Pater Marko Glogović rekao je nekad kako baš nigdje u Bibliji ne piše „slušaj svoje srce“. Ljudsko srce je nečisto, pokvareno, ranjeno.
Umjesto toga, recimo radije: Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome.
Zbog takvih situacija u kakvoj je Rita djeca, nezrela i nesigurna, postaju suicidalna. Misle da ne vrijede. Ne znaju kako se nositi s osjećajima otuđenosti i odbačenosti, a to su teški osjećaji.
Ljudi koji će te danas hvaliti već sutra će te osuditi i odbaciti. I ne smiješ svoju vrijednost mjeriti njihovim mišljenjima.
Sjeti se tko si, čiji si, tko te to poslao roditeljima, stavio na ovaj svijet, tko je taj koji te uvijek voli savršenom ljubavlju, čije si milje, sjeti se da si dragocjeno dijete Božje.
Kao roditelj ne mogu zauvijek hodati za svojom djecom u nastojanjima da ih zaštitim jer neke situacije moraju proći da bi ojačali i nešto naučili za ono što ih u životu dalje čeka, ali ovo im usaditi, pa da iz njih onda zrači i na druge, to je moje nastojanje jer i mene je to dizalo na onu razinu na kojoj sam dobro, gdje sam ja: ja. Gdje sam svjesna da me Bog beskrajno ljubi.
Moja Rita, Bog te beskrajno ljubi.
Ponekad, kad ti Bog makne ljude iz života, to je za tebe dobro. Da, bude bolno, ali On u budućnosti vidi ono što mi ne vidimo i želi nas zaštititi i spasiti.
Njegova riječ je zadnja. A Njegova je ljubav vječna, neograničena, velika… da ne kažem debela. 😊